Znate ono kad se probudite ujutro, posle nekog predivnog sna, i puni ste nekog veselja i miline? Recimo, ja već godinama, s vremena na vreme, sanjam kako sam se vratila u prvi osnovne, sedim u klupi, sve deca oko mene, pogledam svoje ruke – a ono malecke šake, dečije. Shvatim da sam i ja dete a u glavi ista ova sredovečna žena koja sam i sad.

Pomislim uvek: Jao, pa kako ću da izdominiram ovaj život, sa ovom glavom i tim godinama!

Radujem se unapred lakoći sa kojom ću da prebrodim sve što me čeka, uzbuđena sedim u klupi, klatim nožice koje ni ne dodiruju pod i jedva čekam da zvoni pa da idem kući i vidim mamu i tatu – opet mlade. Takvu drugu šansu sanjam relativno često, barem jednom do dva puta godišnje.

Često sanjam ali, ne sa takvim obrascem, i kako sam kupila/dobila neki fantastičan salonac u izvornom stanju i da mogu da ga uredim kako god poželim. Šetam tim stanovima u snovima, zagledam pločice, starinske slavine, prozore sa mesinganim kvakama, ulazim iz sobe u sobu, a ima ih bezbroj, otvaram jedna za drugim dvokrilna vrata, ulazi sunce, ulazi i neko drvo – stidljivo i sa svega par mladih grana…

Probudim se ujutro. Kad ono opet – milina i lepota. Ceo dan mi dobar. Nema veze što nema ništa od salonca, meni lepo da lepše ne može biti, teško me iznervirati taj dan.

Neumorna pletisanko, što pletivo pleteš tanko među javom i med snom…

Svašta još sanjam. Vrlo često i vrlo živo. Inače, mogu da spavam i na klupi i u kraljevskom krevetu, mogu da se probudim dvesta puta u toku noći – nema te sile koja će me sprečiti da opet zaspim za dva minuta i da ne prespavam celu noć kao pravednik. Čak se i radujem kad me probude deca u pola noći (mada, to je vrlo retko i uglavnom mi se učini da sam ih čula jer, ljubi ih majka, povukli na mene i spavaju uvek kao medvedići u decembru) jer, shvatim da imam još ihahaj da spavam, pa se promeškoljim, ušuškam još dublje u perjani jorgan i jastuk i sva srećna se vratim tamo gde se svašta nešto dešava.

Zabrinuto i sa saosećanjem pratim šta se oko mene dešava. A dešava se to da svi živi imaju neki poremećaj spavanja. Te mogu samo u svom krevetu, te ako se probude u toku noći – to je to, nema više spavanja, te mora zamračeno, te specijalna temperatura, te ne može da se spava u dugim rukavima, te mora u dugim, te ništa bez pilule… Milion i jedan uslov mora da se ispuni da bi jedva skrpili par sati sna.

Jednom mi je spavala prijateljica sa bebom. Bilo je super, ceo dan se bebe igrale, mi kuvale, češale jezike, gledale filmove… Namestim im ja krevet i odem u svoj. Naravno, zaspim za pet minuta. U toku noći, čujem nešto šuška. Ustanem i vidim nju, u jakni, drži uspavanu bebu u naručju i otključava vrata da se iskrade.

Pitam je da li je poludela, šta se dešava. Kaže: Nema šansi, Miki, probala sam, potrudila sam se ali, ja ne mogu da spavam u tuđem krevetu. I ode žena. U dva ujutro.

Da nije bilo pola noći, razmišljala bih o tome još dugo ali, čim sam pipnula jastuk, već me nešto vuklo u zemlju snova. Sutra sam je grdila, kao mali Perica, potpuno odbacujući mogućnost da je to realan problem. A jeste.

Pa, pola vas što čita (malo sam rekla) ima problema a spavanjem. Priznajte.

Onda sam malo anketirala ljude oko sebe i shvatila jednu stvar. Ono što je moje sigurno mesto, ljudima je trenutak kada se ogole i stanu u red svi problemi koji ih muče. Vrte se, prevrću po glavi obaveze, dugove, nevolje… Ja to ne razumem. Ja se lepo spremim za spavanje, uvučem u šuškavu posteljinu i tu nađem svoje sigurno mesto. Još od malena. Jer, znam da je ispred mene najmanje 7 sati u kojima ama baš ništa od tih problema nije aktivno. Tako sam oduvek znala da kad legnem i ugasim svetlo – niti će ko da me zove da me nešto grdi, niti koga briga da li sam dobila keca, dnevnik je u mračnoj zbornici i spava, niti će sad da mi stigne pisamce od izvršitelja za sve one info-stanove koje dugujem, niti će neko da mi piše mail da kasnim sa tekstom, pa i oni spavaju  – niko mi ne može ništa, nikom ne moram da se javim ni ako me pozove, moje sveto pravo je da u tom trenutku spavam i da je sve na pauzi. Tako da, kada legnem, uopšte ne razmišljam o sutrašnjem danu, ni šta će biti, već samo nešto maštarim, zamišljam i prosto mi žao kako brzo skliznem u san.

Jutra su druga priča. Tu sam malo tanka.

Svane, zvoni alarm, dete ustaje za školu, ovaj drugi mali se obavezno probudi sa smeškom ali, odmah krene da kuka da neće u vrtić, stiglo vreme za naplatu, ističe rok za plaćanje, ističe i deadline, treba skuvati, treba oprati, treba složiti, napisati, poslati, platiti, dovesti, odvesti, opet skuvati…

Zato navijem lepo alarm pola sata ranije.

I “snuzujem” na svakih pet minuta. I kako koji snooze ugasim, pravim se da imam još puno da spavam i uđem u onaj mod od uveče – niko mi ništa ne može. Tako malo produžim veće i noć, moje sve omiljenije doba dana kako sam starija.

Ipak, čim ustanem, dobro je i jutro. Fora je samo pobeći što pre od tople i sigurne postelje. Sve ostalo je lako.

Jutarnji sendviči sa poširanim jajima i dimljenim sirom

Sastojci:

Za jedan sendvič potrebno je:

  • 2 kriške tosta
  • 1 Dobro jutro dijet
  • 4 lista dimljenog sira
  • 1 jaje
  • 4 koluta salatnog krastavca
  • 1/2 avokada
  • 2 kašike senfa sa celim zrnom slačice
  • 2 lista zelene salate
  • 1 kašika ukiseljenog luka (opciono)

Priprema:

U tiganju istopite kašiku margarina. Ubacite kriške tosta i pecite ih iznad srednje vatre. Kada donja strana porumeni okrenite ih i pecite isto toliko sa druge strane, a na gornju stranu stavite po dva listića sira.

U šerpici zagrejte vodu sa kašikom sirćeta. Kada je voda pred ključanjem napravite vrtlog i u sredinu razbijte jaje pa ga kuvajte 3 minuta iznad tihe vatre. Poširano jaje posolite i pobiberite pre stavljanja u sendvič.

Na jednu krišku preko sira premažite senf, stavite list zelene salate, kolutiće krastavca, kriške avokada i poširano jaje. Preko jajeta stavite novi list zelene salate, luk ako ga koristite i krišku hleba premazanu sa senfom. Presecite sendvič pažljivo na pola i uživajte u jutru.